Smješteno na većoj nadmorskoj visini, sakriveno bjelašničkim zelenim brežuljcima, malo selo Bobovica, topli je dom osamdesetogodišnje nane Rifije.
Na vratima skromne kuće dočekala nas je Rifijina sestra, Muškija, koja je kako kaže sa velikom radošću primila vijest da na njenu stariju sestru misle dobri ljudi.
-Hvala Bogu na dobrim ljudima, i hvala vam što ste došli. Nije nas lahko pronaći ovdje na Bjelašnici. I nije da se uvijek ima sve, ali dobro je. Godine pritisnu, pa tako ne može se ni raditi, a ni živjeti kao nekad-kaže Muškija dok sjeda na ćošak Rifijine postelje.
Rifija je već godinama nepokretna, i staračke dane otežava fizički invaliditet koji prati ovu ženu cijeli život. Kako kaže, sad je najviše bole noge.
-Noge izdale, ne mogu više nositi, djeco draga. Tako, mora se i ovako živjeti. Zahvalna sam puno mojoj sestri i njenoj snahi i sinu koji brinu o meni. Nisam prepuštena sama sebi, samo eto, nemam novac da kupim ponekad nešto što poželim. Ali, dobro je...takav je život-kazala nam je skromno ova starica, uz pogled pun zahvalnosti na našem dolasku i pruženoj pomoći.
Dragi naši prijaatelji, mi smo Ruku nade pružili i ovoj staroj ženi, koju je sa velikom toplinom prihvatila. Nećemo je zaboraviti, jer i njen dodir je razlogom što mi postojimo.
Hvala svima koji ste svojom podrškom omogućili da u ovom malom zaboravljenom selu donesemo veliki osmijeh i radost njegovom najstarijem stanovniku.
Rifiji smo kupili hranu, higijenske proizvode, te garderobu.
